Dorine daske i pera koja život znače: priča o umjetnosti

Umjetnost / slobodno vrijeme   |   Marina Mađarević  |  09.02.2018.
Dorine daske i pera koja život znače: priča o umjetnosti

Sa Shakespeareovom idejom o tome da je cijeli svijet pozornica mogla bi se složiti i Dora Golub, mlada Virovitičanka koja živi umjetnost oduvijek. Od djetinjstva je uspješno razvijala svoju ljubav prema književnom izrazu čitajući, ali i pišući vlastite nagrađivane tekstove, bila je česta gošća kazališta, a njezina ljubav prema umjetnosti na kraju se pretvorila i u karijeru dramaturginje i magistre komparativne književnosti. Imali smo sreću pa je draga Dora bila ljubazna i s nama porazgovarala o kazalištu, književnosti i umjetnosti uopće.

 

Doro, studirali ste na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je dostupno čak 17 različitih smjerova (9 preddiplomskih, 7 diplomskih sveučilišnih studija i jedan poslijediplomski specijalistički studij). Kako to da ste se odlučili za dramaturgiju, a ne za glumu koja je poprilično popularan smjer?

Dramaturgija je obuhvaćala nekoliko mojih različitih, a opet međusobno bliskih interesa u to vrijeme: pisanje, književnost, film, kazalište, izvedbene umjetnosti. Tijekom godina srednjoškolskog obrazovanja razvijala sam analitički, ne izvođački tip kreativne prakse. U skladu s tim afinitetima studij dramaturgije iskristalizirao se kao logičan izbor studija zajedno s komparativnom književnošću.

 

Glumce često pitaju kako se nose s tremom prilikom nastupa pred većim brojem ljudi. Imaju li dramaturzi tremu prilikom premijera svojih djela? Koliku odgovornost s glumcima dijelite Vi kao dramaturginja?

Ne znam za ostale dramaturge, ali ja na svojim premijerama uvijek imam tremu. Što se tiče odgovornosti, mislim da je svaki sudionik kazališnog procesa podjednako odgovoran u stvaralačkom procesu. Ili bi barem trebao biti.

 

Koliko je vremena i truda potrebno uložiti u pripremu jedne predstave?

Ovisi od projekta do projekta, od predstave do predstave. Sami pokusi uglavnom traju mjesec, mjesec i pol, dva… To može varirati, no proces pripreme, istraživanja, rada na budućoj predstavi uvijek počinje mnogo ranije.

 

Radili ste i na tekstovima za odrasle i na onima za djecu. Kakva je razlika (ne sadržajna, već ona „izvedbena“) između dječjih tekstova i tekstova za odrasle? Koje je lakše „postaviti na daske“ te tko je u prihvaćanju samoga dramskoga komada zahtjevnija publika – djeca ili odrasli?

Ne bih rekla da je zahtjevnost publike određena njezinom dobi. S druge strane, kazalište za djecu, pa onda i tekstovi koji nastaju za potrebe njegovih produkcija, gotovo redovito imaju didaktični, odnosno odgojni karakter, te ih to čini specifičnijima u odnosu na kazalište za odraslu publiku. Redateljica Renata Carola Gatica radi izvrstan posao kad je u pitanju kazalište za djecu. Izvedbena forma koju je zajedno sa svojim Teatrom Poco Loco usavršila na Ribnjaku, a koja se temelji na neposrednoj interakciji s djecom, uz projekcije, živu glazbu i pripovijedanje, čini mi se jedinstvenom pojavom na našoj sceni. Kroz takav modul rada djeca se uče razumijevanju kazališnog jezika i formiranju kritičkog stava već u vrlo ranoj dobi – nakon izvedbi upoznaju glumce, igraju se njihovim glazbenim instrumentima, dijaprojektorom… Ne pristupaju predstavi kao gotovom i zatvorenom fikcionalnom svijetu, nego shvaćaju da mogu razotkriti mehanizme kazališnog aparata, ali i sudjelovati u samom nastanku predstave.

 

„Stav'te pamet na komediju!“, pisao je nekoć Marin Držić. Mislite li da bi i danas mogao tražiti isto? Je li komedija u našim kazalištima doista komedija, komad koji postoji samo zbog samoga sebe, ili je komedija ipak svojevrsna kritika društva? Kojim se komadima (komedijama ili tragedijama) najbolje izaziva promišljanje publike?

Komad kao zatvoreni sustav svojom samodostatnošću, zatvorenošću u samoga sebe može propagirati određene (konzervativne) društvene vrijednosti, bio ih svjestan ili ne, i(li) nastati isključivo u svrhu komercijalnog uspjeha i zarade. S druge strane, upravo žanr komedije nosi ogroman subverzivni potencijal. A na promišljanje se publiku poziva i izaziva različitim postupcima i sredstvima kakva mogu i ne moraju proizlaziti iz zadanog dramskog teksta, kojoj god žanrovskoj odrednici on pripadao.

 

Imate li uzore među dramaturzima (hrvatskima i inozemnima)?

Uzore nemam, ali posebno cijenim rad dramaturginja Jelene Kovačić, Jasne Jasne Žmak i Nataše Mihoci iz Montažstroja.

 

Osim rada na dramskim tekstovima, Vi i mnogo čitate. Koji su Vam autori najdraži i koliko je za jednoga dramaturga čitanje važno? Što zapravo jedan dramaturg mora čitati kako bi se razvijao: književna djela ili znanstvena teoretska djela?

Dramaturg čita, gleda, sluša sve što ga zanima, od filozofskih romana, Netflixovih serija, art filmova, klasične glazbe, trash glazbe, muzejskih izložbi, performansa, internetskih članaka, i svega ostaloga čega se možete sjetiti, pa sve do hardcore (kazališne, književne, društvene, političke…) teorije, koja mi se u kontekstu profesije dramaturg čini osobito važnom. Što se beletristike tiče, jako volim Flannery O'Connor, te u kontekstu utjecaja mogu spomenuti uglavnom ženska autorska imena, poput Sylvije Plath, ovih dana ludo popularne Margaret Atwood, Elfriede Jelinek… Od domaćih autora drag mi je Edo Popović.

 

Frank Hauser je u svojoj knjizi „Notes on Directing“ govorio o ulozi redatelja, tvrdeći da je on „porodničar“, a ne „roditelj djeteta“ koje naziva kazališnom predstavom. Koliko dramaturg svojom ulogom utječe na tekstove koje prilagođava za scenu? Vežete li se Vi uz tekstove na kojima radite? Proživljavate li ih?

Nemam sentimentalan odnos prema dramskom tekstu. Vidim ga kao sredstvo pomoću kojeg se mogu baviti temom koja me zanima – ako se za tu količinu kreativnog prostora uopće uspijem izboriti. U situaciji u kojoj je dramski tekst unaprijed zadan od strane institucije, kao mlada dramaturginja najčešće sam igrala ulogu svojevrsnog pomoćnika redatelju dok on pak pokušava artikulirati vlastitu ideju o tome što bi predstava trebala biti ili, u manje inovativnom scenariju, na pozornicu postaviti radnju drame tako da ona koliko-toliko korespondira sa suvremenošću i komunicira s publikom. U tome mu, naime, ponekad treba pomoć dramaturga. Postoje i drugačiji oblici redateljsko-dramaturške suradnje, naravno, u nekim drugim modelima proizvodnje i radnim uvjetima. No da odgovorim na Vaše prvo pitanje: da, odabrani materijal se uvijek mijenja, i u rukama dramaturga, i intervencijama redatelja, u izvedbi glumaca, svaki tekst, pa čak i najrigidniji, ipak je živo tijelo.

 

Neki od nas sjećaju se Vaših tekstova koje ste pisali za školske listove te uspješnih literarnih radova s učeničke manifestacije „LiDraNo“. Pišete li još uvijek književne tekstove? Pronalazite li se u poeziji ili prozi, ili su Vaše „sigurno tlo“ ipak dramski tekstovi?

Pišem uglavnom analitičke radove, kritike, recenzije. Trenutno sam u početnoj fazi pisanja tekstualnog predloška za predstavu ekološke tematike namijenjene dječjoj publici, na kojoj ću raditi sljedeće godine u Sloveniji i koja se temelji na originalnoj zamisli mene i jednog redatelja. Različite ideje zahtijevaju provedbu u različitim medijima pa je za mene ovo pronalaženje iz postavljenog pitanja uglavnom problem odabira odgovarajućeg medija da bi se misao izrazila. Ne mogu ovom prilikom ne napomenuti da je situacija za bilo kojeg mladog umjetnika, kulturnog radnika ili magistra humanističkih znanosti u Hrvatskoj krajnje neizvjesna. Na primjeru iskustava nekih kolega i kolegica s bivšeg studija mogu reći da su mladi dramatičari i dramatičarke u zaista nezavidnom položaju. Iznimno rijetko dobivaju bilo kakav feedback od stručne osobe, čak i od bivšeg mentora, a još rjeđe nailaze na prilike u kojima drama može biti izvedena, pri čemu manja zastupljenost u medijima ili institucijama nije nužno i proporcionalna kvaliteti njihovog rada. Naravno, nitko od nas ne može živjeti isključivo od dramaturgije ili pisanja pa neprestano izmjenjujemo pozicije.

 

U Hrvatskoj knjige čita otprilike 55 % stanovnika. Ipak, mladi ne čitaju rado te najčešće odbijaju lektirne naslove, ali i knjigu općenito. Što mislite, koji je razlog tomu i hoće li ovakvo stanje imati posljedice na razvoj djece i mladih?

Mladi ne čitaju lektiru, ali zato upijaju neke druge sadržaje i izuzetno se spretno služe novomedijskim tehnologijama. Čini se da smo u fazi prevrednovanja dominantnih tipova znanja među mlađim generacijama. Tu je i mnogo širi problem atmosfere devalorizacije kulture kao takve u Hrvatskoj. Samo ilustracije radi, dovoljno je pogledati sadržajno siromašne kulturne rubrike ispunjene gotovo mahom neartikuliranim i napola nepismenim člancima po nekad vodećim novinskim glasilima da bi bilo jasno o čemu se radi ili se osvrnuti na stupanj kompetencije na području umjetnosti nekih od pojedinaca koji odnedavno sjede u kulturnim vijećima zagrebačkih kazališta.

 

U posljednje su vrijeme neke od najboljih predstava nastale prema književnim predlošcima hrvatskih književnika. Svakako vrijedi spomenuti uprizorenje tekstova Ivane Šojat (Unterstadt, HNK Osijek), Mire Gavrana (Traži se novi suprug, Satiričko kazalište „Kerempuh“), Ante Tomića (Čudo u Poskokovoj Dragi, Satiričko kazalište „Kerempuh“), Kristiana Novaka (Črna mati zemla, ZKM; Ciganin, ali najljepši, HNK Zagreb). Treba li kazalište povezati s aktualnim književnim djelima i hrvatskim autorima kako bi se istovremeno popularizirale navike čitanja, ali i odlazaka u kazalište?

Ne zanima me toliko popularizacija navike čitanja kroz kazalište jer kazalište doživljavam kao autonomni medij unutar kojeg je tekst tek sredstvo da se progovori o određenoj temi. S druge strane, potpuno je logično da bi se hrvatskim autorima – poglavito mladima – trebala otvarati vrata kazališta u što većoj mjeri. Nisam popratila većinu uprizorenja koja spominjete, no kako sam u posljednje vrijeme pogledala gotovo sve predstave iz trenutne repertoarne ponude Teatra &TD, kao primjer domaćeg teksta koji mi se svidio mogu izdvojiti Bijele bubrege Vedrane Klepice.

 

I za kraj: kakvo bi trebalo biti današnje kazalište kako bi privuklo mlade te kakvo kazalište Vi priželjkujete?

Ja volim kazalište koje je sposobno za društvenu kritiku i nerviraju me predstave koje se skrivaju iza svoje tobožnje univerzalnosti. Mislim da bi za mlade bilo dobro da u kazalištu u što većoj mjeri mogu pratiti sadržaje koji ih se neposredno tiču, radije nego da ih se vodi gotovo isključivo na lektirne naslove.

 

foto: Dora Golub (privatni album), Hanza media (Luka Gerlanc)

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.