Djevojka obasjana svjetlima reflektora: priča o Mateinoj kazališnoj igri

Umjetnost / slobodno vrijeme   |   Marina Mađarević  |  13.04.2018.
Djevojka obasjana svjetlima reflektora: priča o Mateinoj kazališnoj igri

Jedna od najpoznatijih glumica naših dana, Meryl Streep, jednom prilikom je izjavila: „Srce je sve što glumac posjeduje. To je mjesto na kojemu traži nadahnuće.“. Bogato srce, ali i sjajan glumački talent posjeduje i simpatična Matea Bartulović, maturantica Katoličke klasične gimnazije u Virovitici, volonterka te polaznica Dramskoga studija Kazališta Virovitica, koja je pronašla vremena kako bi sve nas (a posebice one koji još uvijek imaju dvojbe o uključivanju u kakvu dramsku skupinu) uvela – na scenu.

 

Matea, zašto baš gluma?

Zapravo, nisam sigurna. Ne mogu reći da sam jednostavno oduvijek znala da je gluma to što želim jer nisam. Sve do srednje škole glumila sam samo na inicijativu profesora i nikada to nisam shvaćala preozbiljno. Tada sam imala i ogroman strah od pozornice i javnog nastupa tako da sam se toga uvijek htjela samo što prije riješiti. U jednom razdoblju osnovne škole bavila sam se sportom, ali sam zbog ozljede morala prestati. Kasnije me zanimala medicina, no sve je to bilo kratkotrajno. Polaskom u srednju školu shvatila sam da mi treba neka aktivnost izvan škole i odlučila sam pokušati s glumom. Pridružila sam se Dramskom studiju Kazališta Virovitica i od tada je sve nekako samo krenulo. Počela sam sudjelovati na predstavama u školi, pohađala razne dramske radionice i jednostavno se kretala u krugu glumaca i ljudi koji se bave kazalištem pa se tako rodila ljubav. Mama tu ljubav i danas voli objasniti činjenicom da sam propričala prije nego što sam prohodala, što je suprotno mojoj priči, ali eto, možda i u tome ima nešto.

 

Kakav je osjećaj stati pod reflektore i zaigrati na „daskama koje život znače“?

Savršen. I nimalo ne pretjerujem kada to kažem. Još uvijek koristim svaku priliku da se popnem na pozornicu pa čak i bez teksta, lika i publike, i jednostavno uživam. Mogla bih puno pričati o pozornici jer sam u ovih nekoliko godina stvarno imala puno različitih pogleda na nju i na ono što ona donosi, ali reći ću samo ono trenutno. Trenutak kada započnem svoju scenu u predstavi, ja više nisam Matea, moji prijatelji više nisu moji prijatelji. Mi smo ono što glumimo, likovi koji su nam zadani ili oni koje smo odabrali. Pozornica nam pruža stvarno puno mogućnosti, moramo ih samo znati iskoristiti. Jedna od njih je i da tih sat vremena, sat i pol, budemo netko drugi.

 

Koje osobine bi, po Vašem mišljenju, trebao imati jedan glumac?
Vjerujem da bi Vam profesionalni glumci puno bolje odgovorili na ovo pitanje, ja mogu reći ono što su oni mene učili. Svakako, kao i za svako drugo zanimanje i poziv, treba volja i želja, puno rada, truda, a ponekad i odricanja. Meni najdraža uputa koju sam dobila i koju bih sigurno nekome dala je da se treba znati „igrati“. Zamišljati situacije, maštati, igrati se s tekstom, ulogom. Mislim da ne postoji definicija glumca kao osobe. Treba moći raditi na sebi, a s tim dolazi i sve ostalo.

 

Često se uz scenu vežu i druge umjetnosti, ponajviše književnost. Treba li doista mnogo čitati za stvaranje svojih likova?

Svakako! Čitanje nam puno pomaže i u svakodnevnom životu, a pogotovo u kazalištu. Pitate li bilo kojeg glumca za savjet o ulozi ili glumi općenito, prvo što će vam reći je da što više čitate. Tako je barem bilo u mom slučaju. Posebno su za glumu korisne drame koje nam daju i točan opis likova kao i okolnosti radnje, ali tu su i stripovi, romani i doslovno bilo koja knjiga koja nam padne pod ruku.

 

Koliko Vam je vremena potrebno za učenje teksta?

Ovisi, naravno, o količini teksta. Većinom ga zapamtim tijekom proba. Stvarno su bile rijetke situacije kada sam morala doma sjesti i učiti tekst. Nakon što nekoliko puta prođemo scenu, jednostavno sjedne na mjesto.

 

Koliko je dosad dramskih komada iza Vas? Postoji li neka uloga koja Vam je bila najdraža?

S Dramskim studijem do sada sam imala četiri predstave koje odrađujemo u sezoni. Tu su, naravno, i predstave koje smo radili u sklopu raznih festivala kao što je FeDoR, razne suradnje, projekti u sklopu Udruge Pričalica, projekta Erasmus +. U školi svake godine provodimo projekt Božić s klasičarima u kojem također sudjelujem, a tu su i smotre LiDraNa. Svaka uloga mi je draga na svoj način i ne mogu baš izdvojiti nešto, ali iskustvo koje ću dugo pamtiti i koje mi je posebno drago su Europski dramski susreti u Danskoj prošloga ljeta. Uz još pet mladih iz Hrvatske, imala sam priliku jedanaest dana raditi, družiti se i glumiti s mladima iz cijele Europe koji imaju iste interese i isti cilj kao i ja. Osjećaj je stvarno neopisiv.

 

Postoji li neka uloga koju biste voljeli zaigrati?

Pa i ne, s obzirom na moje godine i iskustvo koje imam u kazalištu zahvalna sam za svaku ulogu koju dobijem priliku odigrati. Sad kad sam pred fakultetom i napuštanjem Dramskog studija jedina mi je želja da u budućnosti uopće dobijem priliku zaigrati još koju ulogu, a onda će biti prostora za želje.

 

Pronalazite li uzore u glumačkom svijetu?
Nemam određenu osobu kao model osobe kakva ja želim postati, ali postoje osobe koje me inspiriraju i kojima se na neki način divim. Kod mene su to zapravo svi glumci koje gledam na kazališnim daskama, ali trenutno najviše studenti glume među kojima su i moji kolege iz Dramskog studija. Oni su mi najbolji dokaz da se rad i trud isplati i da je uz njih moguće slijediti svoje snove.

 

Na koje sve načine i u kojim područjima života Vam je pomoglo dramsko izražavanje?

Mislim da je ono zapravo najviše djelovalo na mene kao osobu, a to za sobom povlači i promjene u svim područjima života. Spomenula sam već da sam strahovala od javnog nastupa, a isto tako i od bilo kakvog razgovora s ljudima koji su mi nepoznati ili ne baš bliski. Nakon što sam se nekoliko puta popela na pozornicu, stajala i govorila pred punom dvoranom, taj strah je jednostavno nestao i to me nekako otvorilo svijetu i pružilo mi puno mogućnosti koje uz taj strah nisam imala. Osim što sam postala komunikativnija, postala sam i kreativnija, otvorenija, a na neki način i odgovornija.

 

Vidite li svoju budućnost u zvanju akademske glumice?
To mi je nekako „najbolji scenarij“ i dat ću sve od sebe da tako i bude, a ostalo nije na meni.

 

Možemo li Vas uskoro ponovno očekivati na sceni?
Za kraj sezone planiramo još jednu premijeru s Dramskim studiom, a sredinom srpnja počinje i Festival dramskog odgoja FeDoR na kojem nam se mogu pridružiti i svi zainteresirani.

 

Matei želimo još mnogo uspješnih izlazaka na čudesne kazališne daske, još mnogo glasnoga pljeska te još mnogo godina u kojima će očuvati tu svoju malenu kazališnu iskru, radost i beskonačnost igre.

 

foto: Virovitica.net, Matea Bartulović (iz privatnog albuma)

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.